Zašto baš grafika, a ne nešto drugo

Gotovo da ne postoji segment savremene umetnosti koji nije prožet grafičkim izrazom. Kako omogućava širok spektar umetničkog izražavanja, grafika je sve prisutnija i aktuelnija, svuda je oko nas, od modernih bilborda do tradicionalnih postera. Međutim, to ne znači da grafika kao umetnički izraz dolazi lako i uspešno do potencijalnih kupaca.

Naša scena savremene umetnosti veoma je bogata, ali konzumenti su mali broj, uglavnom istih ljudi: galeristi, kolekcionari, sami umetnici i njihov uži krug prijatelja. Galerije, uprkos tome što su otvorene i dostupne svima, posećuje nizak procenat celokupne populacije. Grafika, iako prema ceni mnogo dostupnija nego ulje na platnu, ili skulptura, a poslednjih godina zahvaljujući sklopu ekspanzije digitalne umetnosti i kreativnosti umetnika sve prisutnija, još uvek ne dopire do šire publike kroz postojeće kanale komunikacije. Sa publikom se komunicira na tradicionalan način: pozivima na izložbe, stručnim tekstovima, uglavnom nerazumljivim onima koji nisu „iz struke“, tek po kojim intervjuom i prilogom u main stream medijima i skromnim, pojedinačnim objavama na društvenim mrežama.

Zato postavkom grafike na majicu, umetničko delo činimo dostupnim, vidljivijim nego u galerijskom prostoru, ili privatnoj kolekciji, a kupcima pružamo osećaj da svojom pojavom i načinom odevanja promovišu umetnost, kao i da je podržavaju i najvažnije, osnažuju mlade umetnike.

Grafiku sa zida, tradicionalnog mesta prikazivanja, statičnog pijedestala, prenosimo na telo, dinamičan i aktivan medijum. Majica na ovaj način simulira izlog galerijskog prostora, to jest prozor, što znači vidljivost i otvorenost i ostvaruje komunikaciju u pokretu sa širokom publikom: na koncertu, fakultetu, u noćnom klubu, tržnom centru, restoranu, parku, u redu ispred šaltera, kancelariji itd. Na taj način, otklanja se barijera prema umetnosti kao nečemu nedostupnom, nerazumljivom i neprijemčivom ‘običnom’ čoveku.